Hodočašće Gospićkog dekanata 2015

HODOČAŠĆE GOSPIĆKOG DEKANA U CRKVU HRVATSKIH      

                               MUČENIKA NA UDBINU

U Gospićko-senjskoj biskupiji tijekom korizmenih nedjelja vjernici iz pojedinih dekanata hodočaste u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Prve korizmene nedjelje, 22. veljače, hodočastili su vjernici Gospićkog dekanata. Kiša i magla pridonijele su pokorničkom raspoloženju vjernika. Svoj hodočasnički hod počeli su s Pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio čuvar svetišta i udbinski župnik mons. Tomislav Rogić, a potom su svećenici dekanata ispovijedali, a vjernici pristupali sakramentu pokore. Slijedila je pobožnost Križnog puta koju je predvodio dekan i župnik gospićki mons. Mile Čančar, uz vlč. Marinka Miličevića, kancelara biskupije. Postaje su čitali vjernici pojedinih župa. U 17 sati počela je sv. misa. U ulaznoj povorci kosinjski župnik vlč. Ivan Hodak nosio je kosinjski misal iz 1483. godine.

Na početku je dekanat predstavio dekan mons. Mile Čančar, a potom je biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović pozdravio svećenike i vjernike te istaknuo: „Počela je korizma u kojoj i mi, poput apostola, pratimo Isusa na njegovom putu od početka javnog djelovanja do Kalvarije i Uskrsa. To je put kojim se i mi učimo hoditi.“

Biskup je u propovijedi, tumačeći evanđeosko izvješće, naglasio:

„Isus se još na početku svog javnog djelovanja susreo s izvorom zloće, Sotonom koji ga je htio odvratiti od puta spasenja i usmjeriti ga mržnjom i nevjerom prema upropaštavanju svega što je Božja ljubav stvorila. Sotona je sve pokušao, ali nije uspio. Prvi put je poražen do nogu. Tu borbu opisuje slikovito evanđelist Marko kako je Isus boravio s divljim zvijerima, a anđeli mu služahu. Osjetio je on, dakle, nasilničku divljinu oko sebe, ali i anđeosku dobrotu. Isus je pobjedom nad zloćom započeo svoj pobjednički hod i na kraju će kao pobjednik završiti, iako je izgledalo da ga je zlo porazilo, da su ga divljina i mržnja svijeta nadvladale… To je svijet u kojemu i mi živimo, u kojemu možemo doživjeti poraz, ali u kojem možemo biti pobjednici. To je svijet u kojem se vodi borba za svetost naše obitelji. Ova korizmena hodočašća posvetimo upravo za vjernost obitelji i za uspješnu pripremu II. nacionalnog susreta hrvatskih obitelji na Trsatu, 19. travnja ove godine… U ovoj Godini evanđelja u našoj biskupiji uzeli smo jedan križ (Senj, 14. stoljeće). Na rubovima su simboli evanđelista (Matej/čovjek, Marko/lav, Luka/vol, Ivan/orao). U sredini se nalazi lik janjeta. Kao da svaki od evanđelista govori: Evo Jaganjca Božjega koje je pobijedilo divljinu ovoga svijeta, vučje osobine, nasilje, nadutost, oholost ovoga svijeta…

Crkva hrvatskih mučenika želi biti vidljiva propovijed te radosne vijest…To će pokazati i oltarni reljef koji će zasjati pred nama na Dan hrvatskih mučenika. Tu ćemo vidjeti kako s raznih strana dolaze Kristu pobjedniku, janjetu Božjemu, hrvatski mučenici da prime pobjednički vijenac, zlatnu medalju za svoju žrtvu. Zasvirat će nam tada prvi put i orgulje u ovoj crkvi da poprate taj pobjednički hod hrvatskih mučenika Mučeniku Kristu. Bit će to proslava naših Davida i jaganjaca, pobjednika a ne poraženih. U tom duhu zabilježio je i Krbavski poraz od 9. rujna 1493. Pop Martinac. Kada je u svetu knjigu bilježio stradanje na Krbavskom polju kao da je upravo gledao tu povorku nevino stradalih „vjere radi Kristove“.

Ne možemo a da ne uključimo u ovo slavlje i spomen na jednu pobjedu naše vjere i kulture. Na današnji dan 1483. izišla je iz tiska prva tiskana knjiga ne samo u Hrvatskoj nego – kako se to obično kaže, na slavenskom jugu – Prvotisak. U vrijeme velike opasnosti, kada smo i mi, poput Davida, stajali pred moćnim osvajačkim, dobro opremljenim i naoružanim turskim carstvom. No i u tim okolnostima izvojevana je za naš narod velika pobjeda naše vjere i kulture. To je knjiga koja objedinjuje u sebi knjigu na oltaru i na ambonu. To se zgodno uklapa u našu Godinu Evanđelja, - ta pobjeda ostvarena od ljudi s ovih naših prostora. Kao predložak za tiskanje knjige poslužio je misal koji je u Ličkoj Ostrovici napisao 1368. knez Novak Disislavić od plemena Mogorovića, a pripreme za tisak obavili su opet naši glagoljaši s ovoga područja, bez obzira gdje je knjiga tiskana. Neki misle da je i to bilo na ovom našem prostoru – u Kosinju. A sljedeća knjiga koja će biti tiskana je časoslov, molitvenik u rukama tada gotovo jedinog pismenog čovjeka – svećenika…

Što nas okružuje veće zlo, to nam se pruža uzvišenija pobjeda. Nema prave veličine koja se nije izbrusila i izrasla u borbi protiv ovozemnih podlosti i niskosti. I tu nam je Isusov primjer najpoučniji, a mogli bismo navesti i brojne naše velikane, kao npr. Stepinac. S tom pobjedničkom vjerom krenimo i mi kroz ovu korizmu, bez obzira na kakve poteškoće nailazimo, i na mnoštvo divljih zvijeri s kojima se treba boriti“ - pozvao je svoje vjernike biskup Bogović.

Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod ravnanjem gospićkog župnog vikara vlč. Josipa Šimatovića.

Biskup je na kraju sv. mise zahvalio svima na sudjelovanju, a domaćin mons. Rogić pozvao je prisutne u dvoranu Pastoralnog centra gdje im je, uz prezentaciju, predstavio Apostolsku pobudnicu Pape Franje: „Radost Evanđelja“ i istaknuo radove koji slijede na Crkvi hrvatskih mučenika, među kojima je oltarni reljef.

Nakon okrjepe hodočasnici su pošli svojim kućama svijesni, kako je to lijepo izrazio sv. Augustin, a citirao biskup Bogović: „Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti ako se nije borio. A nitko se ne može boriti ako nema neprijatelja i napasti.“

(R.M.)

10012762 10205944206227222 4779518212779382625 o

10012762 10205944206227222 4779518212779382625 o
10991673 10205944200547080 3677613046549903826 o
10991673 10205944200547080 3677613046549903826 o
11001561 10205944208987291 1137858949730475972 o
11001561 10205944208987291 1137858949730475972 o
11004550 10205944201547105 3699551651857491548 o
11004550 10205944201547105 3699551651857491548 o
DSCN6374
DSCN6374
DSCN6391
DSCN6391
DSCN6397
DSCN6397
DSCN6399
DSCN6399
DSCN6407
DSCN6407

Dan života na Udbini 2015.

Dan života na Udbini

Najbliža nedjelja blagdanu Sviječnice već više godina slavi se kao Dan života. Sviječnica ili blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu trenutak je u povijesti spasenja kada su Marija i Josip ispunjavali židovski zakon i prinijeli žrtvu u hramu u znak zahvalnosti Bogu za dar novog života, za dar djeteta Isusa. Upravo taj događaj je poticaj da svatko osobno zahvali Bogu za dar života, a obitelji da zahvale Bogu za dar djece, novih života.

U Crkvi hrvatskih mučenika 2015., 1. veljače pred Sviječnicu, svetu misu predvodio je mons. Marinko Mlakić, generalni vikar šibenske biskupije, a liturgiju su pjesmom pratili Pučki pjevači sv. Jakova iz Šibenika. Bio je to istinski doživljaj za stotinjak domaćih vjernika s Udbine. Ni hladno vrijeme, ni novi snijeg nisu spriječili naše prijatelje da dođu iz Šibenika i podare nam ovo velebno bogosluženje.

Predvoditelj slavlja mons, Mlakić u nadahnutoj propovijedi poticao je vjernike da prepoznaju darove Božje u svom životu. Isus je među nas došao da nas oslobodi od svakoga zla, da nas spasi i podari istinsku puninu života. Na svakom je čovjeku vjerniku da odbaci zlo i izabere dobrotu Božju. Tolike stvari danas ugrožavaju život i oduzimaju mu onu ljepotu koju je Bog za čovjeka osmislio i darovao mu. Strategija zla je u tome da čovjeka odmakne, odjeli od Boga, a onda lako može njime vladati. Ako čovjek traži Božju blizinu, ako želi svakodnevno sačuvati svoju povezanost s Bogom, zlo je tada nemoćno.

Pučki pjevači iz Šibenika otpjevali su sve dijelove mise i to na klapski način, a capela, a nakon mise okupljenim vjernicima podarili su mali koncert tradicionalnih duhovnih pjesama. Pjevanje na misi uvelike je pridonijelo uzvišenosti bogoslužja, a koncert nakon mise bio je istinski glazbeni doživljaj. Sve govore riječi mnogih vjernika na koncu koncerta: Dođite nam opet, što prije!

DSCN6132

DSCN6132
DSCN6118
DSCN6118
DSCN6111
DSCN6111
DSCN6122
DSCN6122
DSCN6126
DSCN6126
DSCN6127
DSCN6127
DSCN6142
DSCN6142

Svečano euharistijsko slavlje o Danu hrvatskih mučenika 2014.

Svečano euharistijsko slavlje o Danu hrvatskih mučenika 2014.

Udbina, (IKA) – O Danu hrvatskih mučenika, središnje euharistijsko slavlje ispred Crkve hrvatskih mučenika na Udbini u subotu, 30. kolovoza predvodio je predsjednik Komisije HBK "Iustitia et pax" sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji su uz domaćeg gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića bili i predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik BK BiH banjalučki biskup Franjo Komarica, riječki nadbiskup Ivan Devčić, šibenski biskup Ante Ivas, porečko-pulski biskup Dražen Kutleša, te umirovljeni porečko-pulski biskup Ivan Milovan, te brojni svećenici među kojima i ravnatelj Hrvatske inozemene pastve fra Josip Bebić, te više provincijala različitih redovničkih zajednica.

Na početku prigodne homilije biskup Košić je podsjetio da „kada se okupljamo ovdje u Udbini, u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, tada jednim blagdanom slavimo hrvatske svece, blaženike i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim oltarima a koji su dali svoje živote za Krista. Najprije to su sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice - bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66 fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista". Nadalje, je podsjetio kako su drugotni mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili izravno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj. Stoga, naši su stradalnici i oni koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista, rekao je biskup i u tom kontekstu je imenom pobrojao samo neke iz nepreglednog niza takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja, a koje naš narod s pravom časti kao nacionalne heroje.

Biskup Košić je nadalje posvijestio i činjenicu, kako je prošlo 20. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana. Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas. O kršćanstvu se u medijima danas može čuti uglavnom samo po skandalima pa se stječe dojam da je kršćanstvo, iz ove perspektive i stvorene klime, uzrok svih zala prošlih stoljeća, ustvrdio je biskup, te se posebno osvrnuo da današnji progon kršćana u islamskim zemljama.

Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se svoje vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života. U tom kontekstu je podsjetio, kako je papa Franjo pozvao sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka, a apelu su se pridružili i mnogi biskupi u Hrvatskoj.

Biskup Košić se osvrnuo na progon hrvatskih katolika, koji trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebali bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BIH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici. Naši su mučenici slijedili Krista i zato su njemu pridruženi u slavi uskrsnuća. To je i naš put, braćo i sestre, i zato slavimo mučenike da bismo u njima hvalili Gospodina koji je nas „ljubio do kraja, sve do smrti", te kako bismo i sami gledajući njih hrabro prihvaćali sve kušnje i nevolje znajući da se život vječni dobiva samo ako se zemaljski život daje za druge, rekao je na kraju homilije biskup Košić.

Na kraju mise riječi zahvale izrazio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović, posebno spomenuvši trud članova Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij za popisivanje svih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća iz hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Biskup je istaknuo da će se na taj način doći do istine koja se često iskrivljavala i izbjeći manipuliranje žrtvama.

Proslava Dana hrvatskih mučenika započela je u 9 sati Križnim putem s Krbavskoga polja od crkve Sv. Marka koji je predvodio vlč. Dino Rupčić. Zaključena je koncertom duhovnih i domoljubnih pjesama koje su izveli srednjoškolci iz Petrinje pod ravnanjem mr. Dore Gazibara. Samoj proslavi prethodila je trodnevnica koju su predvodili preč. Robert Zubović, vlč. Nikola Turkalj i biskup Mile Bogović.

TRODNEVNICA UOČI DANA HRVATSKIH MUČENIKA 2014.

 

1. dan, srijeda, 27. 8. 2014. – sv. Monika – misu u 19 sati predvodio je vlč. Robert Zubović, župnik i dekan u Ogulinu. Sv. Monika bila je majka sv. Augustina. Prvi dan trodnevnice posvećen je obitelji. Ove godine u svibnju održan je prvi dan obitelji Gospićko-senjske biskupije na Udbini. Predvoditelj je progovorio o svetosti obitelji, potaknuo na molitvu u obitelji, međusobno razumijevanje i slogu, a svetu misu zaključio molitvom sv. Moniki za obitelj.

2. dan, četvrtak, 28. 8. 2014. – sv. Augustin – misu u 19 sati predvodio je vlč. Nikola Turkalj, predstojnik Katehetskog ureda i ekonom Gospićko-senjske biskupije. Sv. Augustinu bila je posvećena crkva u Mutiliću pokraj Udbine. Od te crkve danas jedva postoje tragovi i podignut križ u znak sjećanja da je tu nekad bila crkva i živio kršćanski puk. Predvoditelj slavlja govorio je o životu sv. Augustina i njegovom traganju za istinom koja ga je dovela do Boga. Ovu večer trodnevnice posvetili smo molitvi za mlade koji traže svoj put kroz život da nađu istinu u jedinom spasitelju svijeta isusu Kristu.

 

3. dan, petak, 29. 8. 2013. – Glavosjek Ivana Krstitelja i dan Kristove muke. Misu uoči same proslave Dana hrvatskih mučenika u 19 sati predvodio je biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović. Govoreći o snazi križa i mučenicima podsjetio je što nam znači Crkva hrvatskih mučenika. Ona želi biti istinski simbol vjere i snage ljubavi koja se u žrtvi očituje do kraja. Svetište hrvatskih mučenika oživotvoruje ideju pape Ivana Pavla II. da se u trećem tisućljeću kršćanstva krijepimo na svjedočanstvima mučenika i njima utječemo za zagovor.

Na kraju mise, nazočni branitelji udruge „Damir Tomljanović Gavran“ koji su toga dana hodočastili od Vrpila do Udbine 32 kilometra, pročitali su 12 oproštajnih pisama osuđenika na smrt. Ta pisma čine sadržaj kalendara Crkve hrvatskih mučenika za 2015. godinu. Uvodnu riječ pročitao je biskup Bogović. Na taj način predstavljen je kalendar za slijedeću godinu.

Poslije mise biskup Bogović blagoslovio je novi križni put koji je postavljen u dnevnoj kapeli Kraljice mučenika i prva tri vitraja sv. Nikole tavelića, bl. kardinala Alojzija Stepinca i bl. svećenika Miroslava Bulešića. Križni put u kapeli djelo je Mile Mudrovčića iz Ličkog Ribnika, a vitraje izrađuje Studio Željke i Borisa Rogića iz Rijeke.

1505036 10204568260109429 3335528002258784272 n

1505036 10204568260109429 3335528002258784272 n

KALENDAR ZA 2015.

KALENDAR CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA ZA 2015. GODINU

Za svaki mjesec izabrano je po jedno pismo na smrt osuđenih hrvatskih mučenika

Tiskan je 12-lisni kalendar Crkve hrvatskih mučenika za 2015. godinu. Kalendar je poseban i po tome što u popis svetaca stavlja i neproglašene mučenike, ali za koje za koje postoje podaci o mučeničkoj smrti. Njihova imena pisana su drugom bojom da se razlikuju od onih proglašenih i službeno prihvaćenih mučenika.

Na naslovnoj stranici je slika Ivana Pavla II. kako prelazi prag 3. tisućljeća. U pozadini se vidi Crkva hrvatskih mučenika, a pokraj je tekst koji je upisan podno njegovih nogu: „Potrebno je da mjesne Crkve sve učine da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo". Za svaki mjesec izabrano je po jedno pismo na smrt osuđenih hrvatskih mučenika za vjeru i dom. Većina pisama je vezana uz stradale od partizana u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uz pisma su i slike njihovih autora. Prema mjesecima, nižu se pisma ovim redom: Ante Gadže (Ljubuški), Mime Rosandić (Gospić), fra Juro Radman (Odžak), Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Marko Hranilović (Sošice), Jure Kezić (Opuzen), Slavko Brajković (Nova Gradiška), Ive Katalinić (Senj), don Ljubo Magaš (Barbat na Pagu), Marin Bubanj (Križišće/Rijeka), Ivo Mašina (Preko/Ugljan).

Uredništvo na naslovnici napominje da „svjedoci masovnih stradanja Hrvata koncem i nakon Drugog svjetskog rata govore da su ubijani stavljali na sebe znak križa, zazivali Božju pomoć, predavali se u ruke Božje, spominjali Boga, Isusa Krista, Majku Božju. Nažalost, malo nam je o tome zapisano jer je bilo zabranjeno govoriti i pisati o takvim događanjima, a ako je zapisano, često je uništeno. Ipak u tom siromaštvu pisanih svjedočanstava sačuvano nam je nekoliko pisama na smrt osuđenih, koji su neposredno prije smrti jasno izrazili svoju vjeru i kršćansku ljubav prema Bogu, narodu i domovini. Anđelko Mijatović i Maja Runje skupljali su takve zapise „iz bezdanke", pa najviše zahvaljujući njima možemo ovdje objaviti 12 takvih oproštajnih pisama, za svaki mjesec po jedno". (kta/rv)

Propovijed biskupa Vlade Košića na Dan hrvatskih mučenika 2014.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Udbini, 30. kolovoza 2014.

-         Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina! Braniteljima…

-         /Čit.: Mudr 3,1-9; Rim 5,1-5; Mt 10,34-39/

Dragi štovatelji hrvatskih mučenika, draga braćo i sestre!

Kada se okupljamo ovdje u Udbini, u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, tada jednim blagdanom slavimo hrvatske svece, blaženike i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim oltarima a koji su dali svoje živote za Krista. Najprije to su: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice - bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista. Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su zrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj. Nevina dječica nisu ni znala za Isusa, pa ipak su kršćanski mučenici, premda nisu bili ni kršteni, ali njihova je krv spasila Isusa i oni su poginuli jer je kralj želio ubijajući njih ubiti novorođenoga Sina Božjega. Kad promatramo našu mučeničke hrvatsku povijest, smijemo zaključiti da je naš narod zavrijedio naslov koji mu je sam Papa Lav X. dao godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću, naime Antemurale christianitatis - Predziđe kršćanstva, jer su svojom krvlju naši stari branili ne samo domovinu, nego i kršćansku Europu, a time i samo kršćanstvo! A sv. Ivan Krstitelj nije izgubio glavu direktno zbog Krista nego jer je kralju Herodu proročki javno predbacio da nemoralno živi, da ne smije imati bratovu ženu. On je dakle žrtva zbog svetosti braka, a bračnu vjernost je osobito uzvisio baš Krist Gospodin zahtijevajući neraskidivost bračne zajednice.

Prema tom primjeru i naši su stradalnici koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista. Kad su npr. neki hrvatski domoljubi iznosili nemoralnost zakona i nepravednost postupanja drugih naroda u prijašnjim zajedničkim državnim zajednicama, a na štetu našega naroda, bili su bačeni u tamnice, kao npr. toliki koji su bili u komunizmu bačeni u zatvor u St. Gradišku, također pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972., ili pak Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić, ubijeni u beogradskoj skupštini 1928. godine. U te mučenike smijemo pribrojiti Eugena Kvaternika i njegove drugove u tzv. Rakovičkoj buni koje je Austrija nemilo pogubila 1871. A da ne spominjemo tragediju bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 1671. Godine! Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja, a koje naš narod s pravom časti kao nacionalne heroje. Sigurno, u mojoj biskupiji posebno se ističu: hrabra obrana Gvozdanskog 13. siječnja 1578. kada su svi branitelji izginuli, te tragedija Zrina, gdje su u jednom danu tj. 9. rujna 1943. partizani pobili 208 mirnih stanovnika, a sve kuće zapalili i preostalo stanovništvo prognali. Svakako, ne smijemo danas zaboraviti ni tolike žrtve pogubljene od komunističkih zločinaca za vrijeme Drugog svjetskog rata i osobito poslije završetka tog rata, kad su naši hrvatski ljudi doživjeli masovne likvidacije u Bleiburgu poslije 15. svibnja 1945. i na Križnom putu koji je kao neviđena kolona smrti progutao stotine tisuća Hrvata, razoružanih vojnika, ali i silno mnoštvo civila, žena i djece diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i susjednih balkanskih zemalja. Nedavno sam u Garevcu, u Bosanskoj Posavini posjetio Burića štalu gdje je bilo odmah poslije rata 1945. zatočeno 224 Hrvata koji su nemilo pobijeni. Međutim i tijekom 45-godišnje komunističke diktature nad našim su narodom bez suda, a najčešće i bez ikakve krivnje izvršena bezbrojna pogubljenja, bilo da su to počinili u zemlji ili u inozemstvu pripadnici zloglasne Udbe – od koje je kao najpoznatija žrtva – od njih 67 - pao i Bruno Bušić, bilo sudovi koji su kao sredstva komunističke revolucije imali zadatak uklanjati sve tzv. kontrarevolucionare.

Na taj način, kao žrtva takvog progona je naš najpoznatiji i najštovaniji čvrsto vjerujemo uskoro sveti Alojzije Stepinac. A nije li i Zvonko Bušić, koji je nesretno otišao prije godinu dana, a koji je robijao 30 godina, bio također mučenik za Hrvatsku, koji međutim nije mogao prihvatiti njezinu sadašnju realnost, jer se za takvu Hrvatsku kao idealist nije borio? A onda se podigla velikosrpska agresija i 90-tih godina prošlog stoljeća sručila se na naš narod i počinila nezabilježene zločine i prouzročila bezbrojne žrtve. Samo hrvatskih branitelja je poginulo više od 15 tisuća, a zar njima ne treba pribrojiti gotovo 2 tisuće onih koji su poslije rata digli ruku na sebe jer nisu bili zadovoljni odnosom službene Hrvatske prema njima, ali i prema ratu u kojem su kao domoljubi sudjelovali? Srpski genocid, kulturocid i urbanocid, žrtve koje se ne broje samo po mrtvima, nego i po srušenim crkvama, bolnicama, školama, osobnim domovima, stanovima kulminirala je prošle godine Vukovarskim slučajem. Ratna je šteta izračunata i u novčanom se iznosu broji na više stotina milijardi američkih dolara, međutim šteta je počinjena i dušama naših ljudi, u oboljelima od različitih tjelesnih i duševnih rana, a ne može se ničim izmjeriti. Pa ipak oni koji su odgovorni u našoj državi ne vidaju rane ranjenim žrtvama velikosrpske agresije, već naprotiv stavljaju sol na te rane svojim odnosom zanemarivanja istine i nasilnog nametanja „normalizacije“ u Vukovaru, ali i u čitavoj državi, a ni jednom riječju ne traže nikakvu ratnu odštetu od zemlje koja je počinila te zločine. Zar nije to zahtjev pravednosti da se ima nadoknaditi počinjena šteta?

U sakramentu ispovijedi npr. pokornik ne može dobiti odrješenje ako ne nadoknadi štetu za koju se kaje, a koju je svojim grijehom počinio. A među ubijenima u Domovinskom ratu, te među prognanicima, kojih je i danas iz BiH mnogo u Hrvatskoj, toliko je mnogo primjera kršćanskog opraštanja, prihvaćanja križa i vjerničkog podnošenja zala! I sam sam gledao i slušao kao prognani župnik Hrastovice i Petrinje kako su moji prognanici podnosili ta ratna stradanja, često bez riječi protivljenja, primajući iz Božje ruke sve te kušnje kao način da Bogu posvjedoče svoju vjernost i izdržljivost! Međutim da bi se došlo do ljubavi među ljudima preduvjet je priznanje istine i ispunjenje pravednosti.

Prošlo 20. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana.

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas.

O kršćanstvu se u medijima danas može čuti uglavnom samo po skandalima pa se stječe dojam da je kršćanstvo, iz ove perspektive i stvorene klime, uzrok svih zala prošlih stoljeća. Knjiga Antonia Soccia, I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio, bavi se progonima i netolerancijom prema kršćanstvu te podsjeća na to da su kršćani u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina.

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih čak “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, iznosi A. Socci. Još dramatičnije su brojke koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog svoje vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji.

Veliko stratište kršćana su jučer i danas - islamske zemlje.

Početkom dvadesetog stoljeća 32% turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6%. Dakako, brutalno su masakrirani u milijunskim pokoljima, a da “kršćanska” Europa nikada nije snažnije prosvjedovala zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je još 1975. godine bilo 20% kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5%. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40%, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama, uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu? „Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja o tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.“ (I. Šola)

Ovih je dana kaldejski patrijarh iz Bagdada uputio poruku međunarodnoj zajednici. U poruci katolički kaldejski patrijarh Louis Raffael Sako međunarodnu zajednicu potiče na bratstvo i solidarnost kako bi se kršćanima potjeranim iz Mosula omogućio ostanak u Iraku. Poruka je upućena u prigodi Svjetskoga dan molite za Irak, koji je patrijarh Sako organizirao u suradnji sa zakladom Pomoć Crkvi u nevolji, a održala se 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova.

O tomu kako se kršćani mogu osjećati jasno govori postupno umanjivanje broja kršćana u Iraku. Od milijun i četiri stotine tisuća kršćana u 1980. godini, u Iraku je 2003. godine bilo oko 800 tisuća, a danas ih je tek oko tri stotine tisuća.

Svjetsko armensko vijeće sa sjedištem u Švedskoj tvrdi da je iz sjevernoga Iraka, odnosno okolice Mosula, izbjeglo oko 200 tisuća kršćana. U gradu Bakhdida bilo je oko 50 tisuća kršćana koji su pripadali uglavnom sirsko-katoličkoj i sirsko-pravoslavnoj Crkvi.

Papa Franjo pozvao je sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka… I više biskupa u Hrvatskoj odredilo je ovih dana u svojim biskupijama da se moli za kršćane koji su progonjeni te za mir u svijetu.

A u Hrvatskoj i BIH nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam „med i mlijeko“, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?

„Dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj Uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ stoji u Praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014.). Elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima…

„Kako je moguće – pita se Ivo Banac - da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ tzv. naprednog „socijalizma“? Moramo biti svjesni da je komunizam doslovno sprječavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja društva koje je izravno proizašlo iz komunističkih deformacija.“ (nav. autor, Hrvatski neokomunizam, Vijenac /10.7.2014.).

A naše aktualnon hrvatsko mučeništvo ima ime: to je Vukovar. O svom iskustvu Vukovara progovorio je fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o.g. rekavši između ostaloga i ove riječi: „Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin. Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru… Istinski suživot među ljudima može se voditi samo na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Svi drugi pokušaji završavaju s porazom i to stravično…

Sa srpskom agresijom učinjena su stravična zla u Vukovaru, a da za ta zla gotovo nitko nije odgovarao. Danas u takvoj situaciji uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita, a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe. U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…“

Želio sam podijeliti ove riječi, draga braćo i sestre, s vama, i to bez posebnog komentara. One samo svjedoče kako su i danas hrvatski katolici progonjeni, kako trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebalo bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BIH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici.

Draga braćo i sestre, Gospodin nam u svojoj Riječi danas poručuje kako se ne trebamo bojati izložiti se za Krista i njegovo Evanđelje. Sv. Pavao kaže da se trebamo ponositi i nevoljama jer one nas utvrđuju da budemo postojani i prokušani, da u nama sazori nada. To je prema Knjizi mudrosti „mala muka“ odnosno „kušnja“ koja pokazuje jesmo li Boga dostojni. Očito naši su mučenici pokazali svojom izdržljivošću da su bili dostojni! I što Gospodin kaže u Evanđelju, izgubili su svoj život poradi Krista, ali su ga zato našli i sačuvali, dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji, gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji je spreman žrtvovati se za druge. To je poruka Kristove riječi, ali i njegova primjera jer on se prvi žrtvovao za sve nas. Naši su mučenici slijedili Krista i zato su njemu pridruženi u slavi uskrsnuća. To je i naš put, braćo i sestre, i zato slavimo mučenike da bismo u njima hvalili Gospodina koji je nas „ljubio do kraja, sve do smrti“, te kako bismo i sami gledajući njih hrabro prihvaćali sve kušnje i nevolje znajući da se život vječni dobiva samo ako se zemaljski život daje za druge. Amen.

O, mučenici hrvatski

O, mučenici hrvatski

O, Kralju mučenika svih, što krunom slave kruniš njih,
Ti sve što zemlju prezreše, u rajske dižeš krajeve.

O, mučenici hrvatski, uslišite nam molitve,
Vi zvijezde svijetle na nebu, dovedite nas Isusu.

Dobrostivo nas pogledaj, i molitvu nam uslišaj,
Mi pobjednike slavimo, proštenje grijeha prosimo.

U njima Ti pobjeđuješ, svjedoke svoje miluješ,
Pobijedi naše pakosti, o djelitelju milosti.

Povijesni pregled

Pronađite nas na