Jakovljeva 2014

Jakovljeva na Udbini 2014.

(Udbina, 25.7.2014.) - Blagdan sv. Jakova apostola koji je zaštitnik drevne krbavske katedrale svečano je proslavljen na Udbini u Crkvi hrvatskih mučenika. Misno slavlje predslavio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović a uveličali su ga dijelom članovi senjskog kaptola na čelu s mjesnim župnikom i dekanom udbinskim i čuvarem svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini mons. Tomislavom Rogićem, župnikom i dekanom gospićkim mons. Milom Čančarom kao i španjolskim svećenikom don Giusepom iz Opus Deia koji je s 15 volonterki tradicionalno boravio na Udbini. Misi su nazočili i svi sjemeništarci i bogoslovi biskupije na zadnjem danu svog ovogodišnjeg ljetovanja u kome su upoznavali Otočki dekanat.

Biskup se u svojoj propovijedi podsjetio na početke biskupije koja je osnovana na današnji dan pred 14 godina kao i na razlog zašto je izabran baš taj dan. „Kada su me iz Rima pitali koji datum ima neko značenje za crkvenu povijest ovog kraja, odgovorio sam da je to blagdan sv. Jakova jer je njemu bila posvećena krbavska katedrala. Tako je došlo do toga da je upravo taj dan 2000. godine određen kada će nova biskupija zaživjeti. Tada sam u Gospiću preuzeo onaj biskupski štap u ruke koji su nosili krbavski biskupi, a donesen je i njihov križ iz 13. stoljeća. Na blagdan sv. Jakova pred 14 godina zaživjela je Gospićko-senjska biskupija," istaknuo je na početku biskup Bogović. Jakov je uz brata Ivana prvi prepoznao u Isusu pravog učitelja te krenuo za njim što znači da je bio osjetljiv na dobro koje ga okružuje a da nije obraćao pozornost na očekivanja majke za svjetovnom karijerom. Iako je na početku bio nagle ćudi prevalio je veliki put i postao glasni svjedok vjere čime je pokazao da nije sve u sili i moći. No on nije tek putnik koji stalno mijenja okolinu, nego putnik koji neprestano mijenja svoju nutrinu, koje neprestano raste u krjepostima. Zaslužio je da bude prvi od apostola Kristov mučenik. On vidi da ne smije ostati „kod sebe", osloniti se na sebe – treba se okrenuti prema Nekome. Zato je postao slika hodočasnika. On ide kao siromah (sa štapom i torbom), ali ga ništa ne zaustavlja na putu prema cilju. Odmori se i nastavi. Ne ljuti se na okolinu i na teškoće. Glavno njegovo svetište bilo je u Santiago di Compostelli u španjolskoj Galiciji koje je dovršeno 1188., u vrijeme kada je i ovdje građena uspostavljena biskupija, s katedralom istog sveca, a posvećena je u vrijeme kada je nastao križ krbavskih biskupa (1221.) Crkve u našoj biskupiji: Udbina, Bilaj, D. Pazarište, Starigrad bile su dio hodčasničkom puta prema Italiji gdje se spaja s putovima prema Santiagu. Drago nam je da je na jednoj od hodočasničkih postaja „u zemlji Hrvata" u naše vrijeme nastalo novo hodočasničko žarište, Crkva hrvatskih mučenika. Prvi mučenik među apostolima itekako je jak poticaj za štovanje svih hrvatskih mučenika.

Nakon svete mise svećenici i vjernici uputili su se na temelje stare katedrale Sv. Jakova gdje su se kratko pomolili za sve pokojne, za sve pretke koji su u 14. stoljeću gradili tada velebnu katedralu.

Zvonko Ranogajec

Pješice od Otočca do Udbine u čast obitelji

Pješačko hodočašće Otočac - Udbina

Pješačko hodočašće „Otočac – Udbina, 1. – 3. svibnja 2014.". Kao žrtvu za naše obitelji grupa hodočasnika pješice će prevaliti put od 70-ak kilometara do Udbine kako bi stigli na Prvi biskupijski dan obitelji, koji je upriličen u Udbini 3. travnja.

Jutros su se okupljeni hodočasnici najprije sabrali u molitvi prije početka mise na Josipovo, a misu u 10 sati u crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu prevodio je don Jure Ladišić. Prelijepu molitvu vjernika za obitelji sastavila je i pročitala Mateja Posavi. Posebno je dirljivo što je na misi sudjelovalo i nekoliko članica molitvene zajednice iz Krasna pridružujući i svoje molitve hodočasničkoj nakani za sve naše obitelji.

Nakon što su se pozdravili s članovima obitelji i prijateljima koji su ih došli ispratiti, hodočasnici su krenuli. Uz posljednje upute da se tijekom pješačenja cestom radi sigurnosti ne razdvajaju u manje grupe, formirana je kolona u fluorescentnim prslucima sa zastavicama na početku i kraju te je brzo uhvatila odgovarajući tempo hoda. Na putu će ih pratiti, slično kao i na daleko zahtjevnijem i težem pješačkom hodočašću za Međugorje, kombi s hranom i opremom.

Njih 16-ero iz Otočca i Brinja, 12 pješaka i 4 logističara, danas će prijeći 30 kilometara do Čanka (prekrasnog u ovo doba godine – a i inače!) gdje će ih dobrodošlicom dočekati čanačke obitelji i ugostiti na noćenju u svojim kućama.

Drugog dana nakon mise koja će se služiti u crkvi BDM od Krunice u Čanku u 7.15 sati, odmah se kreće dalje i nakon 38 propješačenih kilometara preko Kozjana, Bunića i Debelog Brda stiže se u vojarnu Josipa Jovića u Udbini gdje će hodočasnici prenoćiti.

Trećeg dana dijele ih još samo 3 kilometra do Crkve hrvatskih mučenika gdje će stići na okupljanje u 9 sati, nazočiti predavanjima koja slijede i misi u 11 sati.

Pridružimo se njihovoj molitvi, ali molimo isto tako i da naši hodočasnici sigurno uz Božju pomoć stignu na odredište.

Svaka čast ekipi iz Otočca 75 km pješice do Udbine kao žrtva za ljepotu i blagoslov današnjeg biskupijskog Dana obitelji! Sigurno su oni isprosili da nam ne pada kiša jer su jučer sate i sate pješačili po pljusku! HVALA!

ot-hod2

ot-hod2
ot-hod1
ot-hod1
ot-hod3
ot-hod3

Odbor za Obiteljski pastoral

(Udbina, 15.3.2014.) - U prostorijama pastoralnog centra na Udbini održana je sjednica članova Povjerenstva za obitelj zajedno s dekanima Gospićko-senjske biskupije.

Sjednicu je sazvao i vodio mons. Tomsilav Šporčić, generalni vikar i predstojnik Povjerenstva. Na sjednici su prisustvovali svi dekani osim ogulinskog preč. Roberta Zubovića koji je bio spriječen drugim obavezama. Od članova Povjerenstva bili su: vlč. Antonio Čutura, gđa. Nives Tomić, Valentina Grahovac, Ivanka Turković, Lucija Starčević i Terezija Užarević.

Voditelj sjednice mons. Tomislav Šporčić je naglasio prakse prošlogodišnjih organiziranja Susreta supružnika i roditelja koji su se redovito priređivali nakon osnutka Gospićko-senjske biskupije. Susreti su bili raznim župama biskupije. Bili su dobri i sadržajni programi, upoznavanje roditelja i supružnika te njihovih radosti i teškoća.
Ovaj današnji sastanak treba promisliti i dogovoriti program za Biskupijski dan obitelji. Još pri stvaranju ovogodišnjeg pastoralnog plana prošle jeseni dogovoreno da se taj dan obitelji održi na Udbini i to 3. svibnja o. g. Ovaj dan se organizira u slijedu trogodišnjeg plana pastve obitelji što ga je predložilo Vijeća HBK za obitelj pod vodstvom njenog predsjednika, krčkog biskupa mons. Valtera Župana.

Prošle godine održan je Simpozij u Zadarskoj nadbiskupiji na nacionalnoj razini. Na njemu su sudjelovali oni koji su u biskupijama posebno odgovorni za pastvu obitelji. Ove godine treba održati po biskupijama Dan obitelji. A iduće 2015. godine održat će se nacionalni susret obitelji na Trsatu. U tom slijedu naša biskupija održava Dan obitelji, 3. svibnja.

Na današnjoj sjednici je odlučeno da se u pripremi za taj dan tiska prigodni bilten. U njemu će se obrazložiti razlog održavanja ovog dana i pozvati obitelji da na njemu sudjeluju. Osobito će se pozvati i na posebni način obvezati da dođu obitelji ovogodišnjih prvopričesnika. Predavanje na ovom Danu održat će prof. Zrinka Gregov, tajnica Vijeća HBK za obitelji i dr. Petar-Krešimir Hodžić, predstojnik istoga Vijeća. Svečanu misu služit će biskup mons. dr. Mile Bogović. Na misi bi pjevali Dječji zborovi župa: Gospić, Ogulina, Otočca i drugi koji za to budu spremni. U tim zborovima dobar dio članova su prvopričesnici.

Vrijeme koje dolazi do 3. svibnja je ispunjeno bogatim blagdanskim - liturgijskim sadržajima. Korizma, Uskrs i pouskrsno vrijeme na bogoslužja nam dolazi veći broj vjernika. Moći će se o ovom više puna i na razne načine progovoriti. Potrebno je to govoriti i na vjeronaučnim - katehetskim satovima u školi i župi. Potrebno je organizirati roditeljske susrete te susrete drugih grupa vjernika. Na svima treba govoriti o obitelji i odgoju djece i mladih. Posebno važnu ulogu u svemu ovom ima molitva liturgijska ali i izvan liturgijska. Molitva krunice, križnog puta, euharistijska klanjanja i drugo. Potrebno je moliti u zajednici s drugima ali i svaki vjernik osobno. U ovoj godini čitavi program u našoj biskupiji provodimo pod geslom: Odgoj za slobodu u znaku križa. Osvježimo to geslo svojim razmišljanjem i molitvom. Nakon sastanka domaćin mons. Tomislav Rogić, udbinski dekan sve je počastio domjenkom.

Susret hrvatskih političkih zatvoirenika 2014.

Proslava Dana hrvatskih političkih uznika, 30. travnja u Udbini, u Crkvi hrvatskih mučenika.

Proslava je uveličana Svetom misom koju je predvodio domaći biskup mons. Mile Bogović, promocijom knjige Drage Sudara „Odrastanje u Titovim zatvorima" (Drago je osuđen 1949. g. na 13 godina zatvora od kojih je odležao osam godina) koju su predstavili Anđelko Mijatović, Zdravka Bušić i Mirko Grubišić predsjednik udruge Hrvatskih političkih zatvorenika, te skromnim domjenkom biskupa i udbinskoga župnika. Ove godine sudjelovalo je preko tri stotine političkih zatvorenika iz cijele Hrvatske i Bosne i Hrecegovine. Tom prigodom položena su i dva nova spomen-kamena u zid Hrvatske memorije: Poginuli Brinjaci – Brinje 1945. i Duga Resa – Mrežnički Varoš 1945.

Propovijed biskupa mons. Mile Bogovića donosimo u cijelosti:

Čitanje: 2 Salam 16, 5-14: ev. Lk 24, 13-26.

Tužnima otvoriti oči

Kako su tužni bili učenici Isusovi nakon svega što se dogodilo Isusu. Toliko su bili obuzeti tugom, da im je cijeli svijet izgledao tužan i besmislen. No dogodio se obrat i nestalo je tuge. Otvorile su im se oči i prepoznali su Uskrsloga Krista. Uskrsnućem Kristovim dogodio se obrat.

Ima li nade u našim tugama, prošlim i sadašnjim?

1. Kakva li je tuga obuzela hrvatskog Kristova učenika Popa Martinca kada je dočuo što se 9. rujna dogodilo njegovoj braći na Krbavskom polju?

Kakva li je tuga obuzela krbavskog kneza i hrvatskog bana Ivana Karlovića kada je poput starozavjetnog Joba gledao kako u turske ruke padaju i njegovi gradovi i njegov narod, kada je gledao da mu se sve ruši u nepovrat. Imao je jedva 14 godina u vrijeme tragedije na Krbavskom polju, kada je ostao bez oca. S njime se mučila i borila njegova majka Doroteja, kći Bartola Frankopana Brinjskog, i njegova sestra Jelena udata Zrinjski, koja će roditi Sigetskog junaka i mučenika Nikolu Šubića Zrinjskog. Ivan Karlović bio je prognan iz svog zavičaja. Dobio je od kralja Medvedgrad gdje je i umro 1531. godine. No, borio se do kraja za pobjedu života i vjerovao je u pobjedu: Ja znam da moj Izbavitelj živi! – pisalo je na njegovom grobu u pavlinskoj crkvi u Remetama.

Tužna je bila cijela Hrvatska kada su u Bečkom Novom Mjestu na današnji dan 1671. pogubljeni petar Zrinjski i Fran Krsto Frankopan. Aan o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj se raspao. No ono čime se možemo ponositi, ta dvojica umrli su kao pravi mučenici jer se vjerovali da su u Božjim rukama i da će ih Bog primiti u svoj život, koji je bogatiji nego ikoji ljudski.

Tuga je obuzela i Matoša (+1914.) zbog zlog udesa njegove domovine, pa ovako bugari:

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njome crna zločinačka jama, ….

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.

Tuga obuzima danas i mnoge političke zatvorenike, mnoge branitelje koji su se krvavim znojem svoje domovine smočili, koji se katkad osjećaju poput Davida kada ga je „uginuli pas“ Šimej progonio, vrijeđao i bacao se na nj kamenjem. Strahuju nad sudbinom naroda jer im se čini da su vođe pogubili kompase i da ni sami ne znaju gdje su, a kamo li kako bi državu trebalo usmjeriti.

Strahuju roditelji jer se u škole nastoji uvesti „znanje“ po kojemu se ne prepoznaje muško i žensko, po kojemu se ne treba truditi činiti dobro, nego osloboditi nagone i paziti da se ne našteti zdravlju tijela; duševno i duhovno zdravlje kao da i nije važno.

Kao i u vrijeme turskih napada, jake ustanove napuštaju ugrožena područja; jedino Crkva dolazi ovamo sa svojom najjačom ustanovom – biskupijom, jedino svećenik ostaje uz stare i osamljene.

No, tuga obuzima i nas svećenike jer nam je teško gledati kako u našim župama sve više preteže umiranje nad rađanjem; osjećamo se katkada kao grobari svojih župljana i svojega naroda. Uz to mnogo je neoženjenih i neudatih, a i vjenčani olako se rastavljaju.

Događa se danas i to u hrvatskoj državi da udbaš tuži biskupa, jer sam nedavno dobio poziv na sud zbog toga što sam rekao da narod sumnja u ispravnost rada na iskapanju žrtava udbaških zločina jer je na čelu akcije udbaš.

No događa nam se također da poput građana Silene, hranimo zmaja (zmije i guje) pa on postaje sve jači i zahtjevniji – kako kaže predaja o sv. Jurju .

Ni druženje nije ugodno kao što je nekad bilo. Čim se nađu dvojica-trojica odmah udare pričati o svemu što ne valja kod drugih, međusobno se ljute i prigovaraju svemu i svačemu te se na koncu rastanu s još više gorčine nego prije sastanka. Neka se to ne dogodi i nakon ovog sastanka. Zato otvorimo oči i za dobro koja nas okružuje i koje nam se pruža.

2. Ljudi trebaju imati otvorene oči i za dobro koje nas okružuje; oči koje će prepoznati Božju ljubav prema svijetu i svakome od nas.

a. Najprije treba reći da nije sve tako crno. Između oblačnih i maglovitih trenutaka pokaže se sunce, mjesec i zvijezde, ima dosta svjetla u ovom svijetu, dobrote kojoj se treba radovati, programa koje treba podržati, osoba i ustanova koje ustrajno rade svoj posao na korist društva, naroda i države. Ne buljiti samo u crni asfalt, nego podignuti pogled na cvijeće i proljeće koje se budi kraj asfalta. Koliko molitva i dobrih djela oplemenjuje područje naše domovine? To svećenici primijete kada idu na osobni susret s vjernicima u ispovijedi, pogotovo kod posjeta bolesnika. Rijeka dobrote napaja i naš narod i naše krajeve, no to kao da pripada onim „nezanimljivim“ temama koje mediji ne guraju naprijed da bi ih se moglo primijetiti.

b. Pratili smo prošle korizme kako je u svijet ušao grijeh, ali ga je Božja ljubav vodila prema novoj eksploziji života, prema novom obratu i pobjedi života u Isusovom uskrsnuću. Kada je Isusovo čovještvo dovedeno do ništice. Ljubav pobjeđuje grijeh i smrt koja je posljedica grijeha.

Taj događaj izveo je obrat u učenicima, među onima koji su bili zahvaćeni Božjom ljubavi. Otvorile su im se oči i oni su prepoznali živoga Krista uskrsloga. Od osjećaja izgubljenosti i poraženosti, oni se osjećaju radosni i pobjednici. Da je to pobjeda ljubavi vidi se i po tome što učenici nisu krenuli ni prema Pilatu, ni prema Herodu, ni prema farizejima da im se osvete za muku i smrt Kristovu. Bila bi to onda pobjeda mržnje, a nje u Kristu nije ni u najmanjoj mjeri bilo. Krist je bio uvjeren i onda kada su ga vodili na sud i na Kalvariju da će nadvladati i samu smrt jer je slijedio onu unutarnju navigaciju koja se zove ljubav. Nju je imao Isus, i slijedio ju je i onda kada ga nije vodila onamo gdje je lagodno i ugodno – nego i onda kada ga je vodila i na križ. Učenici su u to povjerovali tek kada su vidjeli da je pobijedio život u onome koji ih je toliko ljubio da je i život svoj položio za njih. To su škole koje su apostoli naučili „do nogu Gospodinovih“. osjetili su vrijednost trpljenja, podnošenja nepravde (škola skupa, ali dragocjena). Shvatili su da ne treba gubiti nadu ni na vlastitoj Kalvariji. Nije im bilo žao što su trpjeli zbog vjernosti Kristu. Pače osjetili su kako je u prihvaćenoj patnji najveći doseg ljubavi umrijeti za spasenje drugoga. Spašavanje je zadatak Kristov, ne osuđivanje, a taj zadatak preuzima svaki kršćanin.

c. Kršćanin ne smije biti naivan pa misliti da su svi otvoreni na svijetlo koje je došlo po Kristu na ovaj svijet. Trebaju biti svjesni da je s Kalvarije krenula u svijet radosna vijest o pobjedi nad smrću, ali da je također krenula i laž da Krist nije uskrsnuo nego da su ga apostoli ukrali iz groba. Zmaj (guja, zmija) i dalje živi u svijetu i mnogi će ga i dalje hraniti.

d. No, kršćanin čvrsto vjeruje da Kristove rane nisu sramota i znak poraza, nego znakovi obnovljenog života i pobjede. To su prepoznali dvojica učenika kojima su se otvorile oči upravo onda kada im je Isus protumačio da je trebalo da on sve to pretrpi i uđe u svoju slavu. I apostolu Tomi su se otvorile oči kada je prepoznao na Uskrslome znakove rana: „Prinesi svoju ruku i stavi je u rebra moja! I ne budi nevjeran nego vjeran!“ (Iv 20, 27). tada je Toma povjerovao.

3. Rane na tijelu Hrvatske, rane na tvome tijelu nisu sramota ni znakovi poraza, nego znakovi životnosti tebe i tvoje domovine. Njima se trebamo ponositi, kako reče sv. Pavao a ponavlja liturgija: „Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa krista, u kojem je spas i uskrsnuće naše, po kojemu mi smo spašeni i oslobođeni!“ Zato je veliki papa i odnedavno svetac Ivan Pavao II. pozvao na pragu trećeg tisućljeća sve narode da popišu svoje mučenike – te koji nam se mogu pohvaliti svojim ranama za Krista i za čovjeka. Zato njegov lik pred ovom crkvom diže visoko znak križa. To je križ naš krbavsko-hrvatski, na kojem se pet rana pretvorilo u pet dragulja, što vidimo još jasnije na križu koji smo, tiskali zajedno s tom liturgijskom molitvom i s molitvom Hrvata katolika.

Kada je pred 1700 godina kršćanstvo zadobilo slobodu, nije to bilo u znaku snage oružja, nego u znaku križa. To je onaj pobjednički znak ispod kojeg je car Konstantin vidio natpis: „U Ovom ćeš znaku pobijediti!

4. Vama nije bilo teško doći do ovoga mjesta jer većini nije to prvi put. Ali onaj koji to ne zna, dovoljno je bilo da u svoju navigaciju ukuca ime Udbina i Trg sv. Nikole 1.

U svaki naš životni brod ugrađena je – Kristovom zaslugom - u krštenju navigacija s ciljem našeg putovanja, našom zadnjom poštom. Ta navigacija svakog krštenika nepogrešivo vodi prema pobjedi života, prema vječnosti i sreći. Sveti Pavao je to već davno izrazio riječima: „Koji Boga ljube sve ih upućuje na dobro“ (Rim 8, 28). To je taj provjereni „instrument“ koji nepogrješivo djeluje u svijetu od onog prvog Božjeg poljupca u ništa i koji će nas voditi do naše zadnje adrese u Bogu – u Presvetom Trojstvu. Tu misao razradio sam u svojoj korizmeno-uskrsnoj poslanici, koja vam stoji na raspolaganje.

5. Ovu crkvu – u koju se svojim zalaganjem i darom ugradio i Drago Sudar - gradili smo zato da ona bude stalna poruka i propovijed našem narodu da su naši mučenici „svijetle zvijezde na nebu“ koje nas vode u vječnost. Bili u radosti ili žalosti, zdravlju ili bolesti, na slobodi ili u tamnici, prihvaćeni ili odbačeni – sve nam to može dati dodatnu snagu; od svuda nam se otvara put s putokazima prema dobru, prema Bogu. Tada nećemo biti nikada u besmislu i bezizlaznim prilikama. To je ta Božja navigacija koja nas nepogrješivo vodi prema cilju, prema našoj krajnjoj adresi; to je pobjednički izlaz iz svake neprilike za svakoga koji se dade voditi.

U ovaj brod, Crkvu hrvatskih mučenika, ugrađena je ta božanska navigacija po kojoj su se ravnali hrvatski mučenici. Ne bojmo se slijediti njihove staze.

PolZatvorenici2014 03

PolZatvorenici2014 03
PolZatvorenici2014 02
PolZatvorenici2014 02
PolZatvorenici2014 01
PolZatvorenici2014 01
PolZatvorenici2014 04
PolZatvorenici2014 04
PolZatvorenici2014 05
PolZatvorenici2014 05
PolZatvorenici2014 06
PolZatvorenici2014 06
PolZatvorenici2014 07
PolZatvorenici2014 07

Hodočašće u Rim

Hodočašće Udbinskog dekanata i prijatelja u Rim (18. – 22. veljače 2014.)

Udbinski dekanat ponovno je uspostavljen u listopadu 2012. godine. Nakon malo više od godinu dana organizirano je prvo hodočašće u Rim, u veljači 2014. Sudjelovali su vjernici iz Gračaca, Udbine, Korenice, Plitvičkih jezera, ali i prijatelji iz Slunja, Otočca, Ogulina pa sve do Zadra.

Nakon cijelonoćne vožnje stigli smo u srijedu ujutro zarana u hotel Domus Croata (Dom za hrvatske hodočasnike) i nakon male okrepe odmah krenuli na audijenciju na Trg sv. Petra. Tek što smo stigli doći do ograde papa Franjo je već bio pred nama. Počeo je audijenciju gotovo sat vremena ranije kako bi što više ljudi susreo, pozdravio, rukovao se… U nagovoru riječ je bila o sakramentu pomirenja – ispovijedi. Manirom pravog pastoralca sve je nazočne, oko četrdeset tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta pozvao da se što prije ispovjede i pomire s Bogom. Pozdravi i govor bio je prevođen na devet jezika. Puk Božji nije krio oduševljenje papom Franjom iz kojega doista zrači prisnost i blizina svakom čovjeku.

Po završetku audijencije krenuli smo obilaziti Rimske trgove i poznatija zdanja: Anđeoska tvrđava, Navona, fontana „di Trevi“, Panteon, Španjolski trg, sve do Hrvatskog zavoda i crkve sv. Jeronima. U crkvi Sv. Jeronima primio nas je rektor mons. Jure Bogdan i progovorio o povijesti te hrvatske ustanove u Rimu. Tu smo slavili i svetu misu prvog dana hodočašća, a potom se uputili do Narodnog trga (Piazza del popolo) odakle smo krenuli na konačište u naš hotel.

Drugog dana hodočašća krenuli smo od bazilike Sv. Ivana Lateranskog, Krstionice i crkve Svete skale (Santa scala), pa do katakombi sv. Sebastijana. Poslijepodne došli smo u drugu baziliku Santa Maria Maggiore na brežuljku Esquilino, prva bazilika posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Otuda šetnjom do crkve Santa Prasede gdje se čuva stup za koji je Isus bio vezan dok su ga bičevali u Pilatovu dvoru. Nastavljamo do Sv. Petra u okovima gdje se nalazi velebni kip Mojsija i grob minijaturiste Julija Klovića, naše gore list. Nedaleko je odmah Coloseum, velebni amfiteatar, pa slavoluci pobjednicima na Rimskom forumu, te oko Circo massimo (Velikog cirkusa – za trke konja u starom carstvu) do Usta istine (Bocca della verita). Već je pala noć i valjalo se vratiti na konak.

Slijedeći dan ponovno smo na Trgu sv. Petra, u pohod bazilici. Nezaobilazno slikanje kod Michelangelove Pieta, pa na grobu blaženog Ivana Pavla II koji je sada u bazilici, drugi oltar s desna. Šetnja bazilikom, pa kriptom do groba apostolskog prvaka sv. Petra, da bi iz kripte krenuli odmah na kupolu. Zahvaljujući lijepom vremenu vidik je bio prekrasan, cijeli Rim oko nas, Vatikanski vrtovi i Trg sv. Petra. Nakon toga pohodili smo Vatikanske muzeje da bi vrhunac oduševljenja bio u Sikstinskoj kapeli. Preostalo je nešto vremena za kupnju suvenira i raznih uspomena. Dan odmiče a mi na juriš od Trga Barberini, sveučilišta Gregorijane, Muzeja voštanih figura, do Venecijanskog trg, Rimske gradske vijećnice, pa u crkvu Uznesenja Marijina – „Ara celi“ (Nebeski žrtvenik) gdje je grob posljednje bosanske kraljice Katarine. Hvatao se mrak, ali smo ipak uspjeli napraviti zajedničku fotografiju pred Oltarom domovine i odšetati do najbolje slastičarne u Rimu, Giolitti.

Posljednji dan pohodili smo baziliku Sv. Pavla izvan zidina, pomolili se na grobu sv. Pavla, obišli dvorišta i muzej uz tu baziliku. To je bio kraj našeg pohoda Rimu. Uputivši se kući navratili smo još u Orvieto i divili se velebnoj gotičkoj katedrali. Puni dojmova, urezanih pomalo i u tabane zbog podosta hodanja, preostali su još kilometri vožnje, molitve, pjesme i šala do povratka na Krbavu. Kažu da je bilo nezaboravno!

O, mučenici hrvatski

O, mučenici hrvatski

O, Kralju mučenika svih, što krunom slave kruniš njih,
Ti sve što zemlju prezreše, u rajske dižeš krajeve.

O, mučenici hrvatski, uslišite nam molitve,
Vi zvijezde svijetle na nebu, dovedite nas Isusu.

Dobrostivo nas pogledaj, i molitvu nam uslišaj,
Mi pobjednike slavimo, proštenje grijeha prosimo.

U njima Ti pobjeđuješ, svjedoke svoje miluješ,
Pobijedi naše pakosti, o djelitelju milosti.

Povijesni pregled

Pronađite nas na