Nedjeljom iz Svetišta

Iz svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.

 

Meditacija:

Božjoj pedagogiji ne pripada da čovjeka prisilno šalje u školu križa. No, Božja mudrost može od patnje, odakle god ona dolazila, načiniti školu za život. Tko je samo jednom bio teško bolestan, zna kako se s bolešću odjednom u životu mnogo toga mijenja. Što se do tada činilo prijeko potrebnim, gubi vrijednost. Umjesto toga počinje se cijeniti sitnice, ono ‘beznačajno’: svako olakšanje bolova, jedan dan u kojemu se bolje osjećaš, kada možeš obaviti neki sitan posao, nečiji vedar pogled koji daje ti nadu. Vrijeme postaje dragocjeno i život u svojoj ugroženosti postaje mnogo vrjedniji nego do tada. I pitanje o Bogu često se pojavljuje u posve novom svjetlu, možda po prvi puta stvarno egzistencijalno. Tko zajedno s drugima nosi težak križ, rijetko je nešto izgubio, a vrlo često puno dobio. Tko želi bježati od križa, nikada neće naći pravu radost. Komu križ ne može postati škola za život, u opasnosti je da izgubi ono najdublje u životu.

Helmut Kratzl

 

Dobar sam, nemam grijeha, nisam nikog ubio, nisam nikome ukrao… 

Jednog dana sretne monah čovjeka koji mu stane pričati o svojoj dobroti. Evo kako je tekao njihov razgovor.      

-          Od svojih dobara odvajam za siromahe. Zauzimam se za uhićene, a bolesnike pohađam dva puta tjedno, nisam nikog ubio, nisam nikome ukrao, ne želim nikome zlo…

Monah ga je slušao, slušao i napokon rekao:

-          Dobar si ti! Ipak pođi radije i pitaj:

Svoju ženu, što misli o tebi?

Svoju djecu, što kažu o tebi?

Svoje rođake, što očekuju od tebe?

Svoje susjede, što govore o tebi?

Svoje prijatelje, kako o tebi razgovaraju?

I tek potom dođi i kaži mi kako si dobar!

 

 

pogled koji daje ti nadu. Vrijeme postaje dragocjeno i život u svojoj ugroženosti postaje mnogo vrjedniji nego do tada. I pitanje o Bogu često se pojavljuje u posve novom svjetlu, možda po prvi puta stvarno egzistencijalno. Tko zajedno s drugima nosi težak križ, rijetko je nešto izgubio, a vrlo često puno dobio. Tko želi bježati od križa, nikada neće naći pravu radost. Komu križ ne može postati škola za život, u opasnosti je da izgubi ono najdublje u životu.