Nedjeljom iz Svetišta

Iz svetog evanđelja po Luki 

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

 

Meditacija 

Prolaz kroz uska vrata podsjeća me na potpunu predanost Bogu. To je upravo svakodnevno prihvaćanje njegove volje. Iz iskustva znam da su mnogi krenuli tim putem i s trepetom rade oko svoga spasenja. Prihvaćaju Božju pedagogiju odgoja i stegu o kojoj govori autor poslanice Hebrejima. Čitaju i svakodnevno žive Božju riječ. Odgovaraju na Isusov poziv o požrtvovnom životu. Njihov život postaje plodan po zajedništvu s Isusom. Svojom slobodnom voljom bore se za pravednost i mir.

Koliko će se ljudi spasiti? Mogu svi ako to žele! Bog nikoga ne odbacuje. U doba poznatog mota: „Lako ćemo“ ima i onih, koji ništa više ne zahtijevaju od sebe. To je pogubni put k paklu. Imam dojam kao da se negdje izgubila požrtvovnost. Od malih nogu poučavani smo u tome kako ćemo pobijediti i uspjeti. To se nažalost, ne poklapa sa životom, niti hodom k uskim vratima. Međutim, iznova se divim svima onima, koji žive predbračnu čistoću i sveto stupaju u brakove. Divim se mnogim očevima i majkama, koji se po noći dižu zbog djece i koji zajednički mole. Često žive od minimalne plaće, ali nisu izgubili vjeru, ufanje i ljubav. Divim se onima, koji danas prihvaćaju svoj duhovni poziv. Za mene su to hrabri ljudi, koji se bore za svoje spasenje. Oni postaju izazov svima, kroz svoj misionarski način života, upravo poput evanđeoskog začina.

Hodajući prema uskim vratima, svojim životima slavimo Gospodina, jer je Bog sama ljubav i vjernost. Tko to doživljava svakoga dana, taj hoda radostan i ta se radost ne da sakriti. U ovom teškom i konfuznom vremenu radost je pravi znak i izazov. Ako je Gospodin naša snaga i radost i nada i pjesma, i mi postajemo znak i putokaz i utjeha ljudima s kojima živimo i svijetu kojem, prolazno, pripadamo.

pater Arek Krasicki, CSSp